Na prvi pogled čini se da je Internet jedan veliki haos, da se ne zna ko pije a ko plaća, ali da li je to stvarno tako?
Ko god provodi redovno vrijeme na Internetu shvata da je on u stvari toliko standardizovan da postaje malo monoton. Ne znam da li je to slučajnost ili u nama preovladava onaj majmunski nagon za oponašanjem.

Primjer je, recimo, navigacija. Već se odavno ustalilo da se navigacija nalazi lijevo ili gore, prvenstvano je razlog bio to što se većina ljudi navikla čitati s lijeva u desno i od gore prema niže. Stavite navigaciju dole-lijevo i primjetiti će je samo 20% posjetilaca, zašto?
E sad će mo malo o tome:

Svaki posjetilac ima svoj cilj, ovo nemojte zaboraviti. Nebitno da li je cilj kupovina poklona za praznike ili čisto informisanje ali cilj uvjek postoji. Pogotovo ova grupacija želi sve «Ludo i brzo» i ignoriše sve što na prvi pogled ne shvati kao relevantno i u skladu sa njihovim ciljem.
Dodao bih ovdje još da se sam ljudski mozak trudi da svede većinu stvari na rutinsko djelovanje zbog efikasnosti, primjer za to je funkcija gledanja, jer se mozak preko 30% oslanja na sliku koju je dobio prošli puta na istom mjestu.
Dakle pretraživanje je stvar navike, sami će te sebe uhvatiti da čim otvorite neki sajt prvo gledate lievo pa onda pogledate sredinu pa gore i ako do tada ne nađete ništa srodno razlogu vašeg dolaska, odlazite.

Ali ne ogleda se to samo u slučaju navigacije. U posljednje vrijeme je prepoznatljiv efekat «Nevidljivosti banera», stvar se vodi na to da su ljudi već navikli na banere kao bespotrebni reklamni materijal i u njima se već razvila jedna vrsta odbrambenog mehanizma koji ignoriše sve što je ili liči na baner i percepcije te vrste skladišti kao nekorisne.

Koliko se ljudi striktno drže cilja pretrage govori sljedeći primjer.
Harvard Univerzitet je pravio eksperiment. Uzet je određen broj volontera i dat im je zadatak da na video traci školske košarkaške utakmice(u trajanju od 30 sekundi) izbroje pasove koje je jedan tim razmjenio(jedan tim je nosio bijele a drugi crne majice). Pri sredini filma na teren je iskočio čovjek obučen kao gorila, gledajući u kameru udario par puta po grudima i otišao.
Nakon gledanje trake volontere su upitali da li su u toku gledaja primjetili išta neuobičajeno. Samo nekoliko ispitanika je poduglo ruku, ogromna većina je bila toliko usredotočena na brojanje pasova da im je sve ostalo promaklo.